Autorica: Sanja Filipović, dipl.psih.,prof.
hrv. mijenjanje u što drugo
Jedan od najvećih strahova osoba s problemima ovisnosti koji započinju rehabilitacijske programe jest da će se promijeniti toliko da više neće biti ista osoba. I još gore – da im se ta nova osoba možda uopće neće svidjeti. Terapijska zajednica puna je pravila, zasniva se na kodeksu vrijednosti koje je realno teško poštivati (biti uvijek iskren.a, pošten.a, uključen.a, suočavati se s ljudima i slično), pa se u prvi mah čini kao Prokrustova postelja u kojoj ti režu ‘višak’ da bi te smjestili u premali krevet.
Taj je strah bezrazložan jer Drugoga nije moguće promijeniti. Moguće je, uz pomoć različitih psiholoških tehnika učenja, dobiti privremene rezultate koje želimo vidjeti, ali se oni neće zadržati ako osoba koja je izložena procesu učenja u njima nije našla nešto što se uklapa u njezinu motivaciju, ciljeve, efikasne alate putem kojih zadovoljava svoje potrebe. Drugim riječima – ako promjenu nije učinila svojom.
Često kad zazivamo neku željenu promjenu u različitim područjima (prestanak pušenja, gubljenje prekomjerne težine, promjena posla), zaboravljamo da ona uključuje napor i da se odvija po principu teza-antiteza–sinteza. Što to znači? Znači da iz jedne krajnosti odlazimo u drugu, kako bi nakon te faze ušli u onu koju možemo nazvati ‘održivi razvoj’ ili promjena koju možemo održati u vremenu. Ako sam prije rehabilitacije imao.la neaktivan i neproduktivan životni stil, u rehabilitaciji živio.la na potpuno suprotan način (kad je moje ponašanje bilo regulirano od strane drugih i pravilima mjesta na kojem sam bio.la), nakon rehabilitacije pronaći ću neki svoj ‘održivi’ modus koji će mi omogućiti da budem aktivniji.a i produktivniji.a, da autonomno živim i da uspostavim odnos o drugima s kojima dijelim život.
