Dugo vremena se vjerovalo da je ADHD poremećaj koji se tiče samo muškaraca. Različita istraživanja dolazila su do vrlo različitih omjera prisutnosti ADHD-a u muškoj i ženskoj populaciji, od 3:1 do 8:1 u korist muškaraca. Razlozi tomu nalaze se vjerovatno u različitim instrumentima kojima se dijagnosticirao ADHD. U službenim dijagnostičkim je kriterijima do pojave DSM-IV (1994) prevladavala je hiperaktivnost kao glavni kriterij za dijagnozu ADHD-a, a podtipovi preovladavajuće nepažnje i kombiniranih simptoma (hiperaktivnost i nepažnja) pojavljuju se tek u DSM IV.
Kod dječaka se ADHD identificira lakše jer je puno vidljivi, karakterizira ga jaka impulsivnost, velika hiperaktivnost i određeni stupanj agresivanosti (Nadeau coll., 1999).*
Kod djevojčica simptomi mogu biti drugačiji, pa se teškoće u ponašanju mogu ispoljavati na puno umjereniji način. Simptomi su kod djevojčica interiorizirani i rijetko se manifestiraju na eksplicitan način.
Osim bioloških razlika (građa mozga, hormonalna aktivnost) koje ženski ADHD čine vidljivijim kasnije od muškog (u pubertetu), na kognitivnom, emotivnom i ponašajnom planu postoje razlike u funkcioniranju između muškaraca i žena sa ADHD-om koje dovode do pojave rizičnih ponašanja. Različite studije dolaze do različitih rezultata u pogledu kognitivnog funkcioniranja, prema nekima ADHD više kompromitira kognitivne sposobnosti djevojčica, prema drugima razlike u školskom uspjehu dječaka i djevojčica s ADHD-om nema.
Sigurno je da ADHD stvara veliku nelagodu u školskom ambijentu a za djevojčice je ta situacija vjerovatno gora tim prije što njihov poremećaj često uopće nije prepoznat (Nadeau e coll.,1999.)
Djevojčice s ADHD-om su više izolirane i izbjegavane od druge djece od dječaka s ADHD-om
(Gaub i Carlson, 1997), već od vrtićke dobi (Berry e coll., 1985). U adolescenciji su manje popularne od svojih normalnih vršnjakinja (Brown e coll., 1991). Mnoge ne mogu zadržati prijateljstva, imaju vrlo skromne socijalne vještine kao što je rješavanje konflikata, suzdržavanje od verbalnih ekspresija, u razumijevanju dinamike dati-uzeti u međuljudskim odnosima. Drugi ih doživljavaju kao neosjetljive jer ne mogu percipirati ništa izvan vlastitih emocija, preplavljuju tuđi prostor, ispadaju nametljive. Među djevojkama teškoća izražavanja i loša verbalna kontrola (hiperverbalizacija) osobito su nepopularne karakteristike zbog čega izoliraju vršnjakinje s ADHD-om (Nadeau e coll., 1999). Hiperaktivnost se kod djevojaka manifestira u “hiperverbalizaciji” ili prihvaćanje uloga koje ju maskiraju (egzibicionista, luckasta), veću sklonost rizičnim ponašanjima kao što su zloupotreba alkohola i droga, promiskuitetna seksualna ponašanja, a sve radi prihvaćanja od strane vršnjaka (Nadeau e coll., 1999).
Kad nemaju izraženu hiperaktivnost, djevojke se mogu ponašati na izuzetno povučen i sramežljiv način, boreći se kontinuirano same sa sobom što ih traži ogromnu energiju kako bi kompenzirale probleme uzrokovane neprepoznatim ADHD-om (Wheeker e Carlson, 1994). Ova se cijena ogleda u interioriziranim simptomima anksioznosti i depresije koji se poslije puberteta pogoršavaju (Huessey, 1990). Prva dijagnoza koju žene sa ADHD-om dobiju je depresija.
Ne samo njihov neposredni socijalni krug, već i same njihove majke, a i društvo u cjelini imaju veći problem prihvatiti žene s ADHD-om nego što je to slučaj s muškarcima s istim problemom (Barkley (1991). Naime, očekivanja povezana s društvenim ulogama žena u direktnoj su suprotnosti sa teškoćama koje nosi ADHD, što je razlog kontinuirane frustracije i osjećaja neuspjeha. Žene pokrivaju niz zadaća često međusobno nepovezanih koje traže znatne organizacijske sposobnosti. Dolaskom djece odgovornost raste, moraju organizirati i njihove živote i istovremeno upravljati vrlo različitim životnim područjima. Ono što je za ženu normalan i uobičajeni dan, za ženu sa ADHD-om može biti noćna mora (Solden, 1995).
Rizici po tjelesno i mentalno zdravlje
Žene s ADHD-om su u većem riziku od muškaraca s istim problemom za korištenje ilegalnih droga, a problemi ovog tipa se mogu pojaviti već od 11-te godine (Biederman, 1999); autor ovog istraživanja drži da je jedan od rizičnih čimbenika upravo kulturalne prirode (velika želja da se bude prihvaćena, što određene subkulture omogućavaju jer i same dijele isto ponašanje).
Drugi razlog leži u samoliječenju. Naime, neke od ilegalnih droga pomažu boljoj koncentraciji, usporavanju ubrzanih misli, boljem kontroliranju hiperaktivnosti.
Osobe s ADHD-om sklonije su poremećajima ishrane, što je kao “ovisnost” lakše jer se hrana lakše nabavlja, legalna je i košta manje. Obično koriste velike količine ugljikohidrata i šećera koji povećavaju količinu glukoze u mozgu. Metabolizirajući ove tvari povećavaju razine dopamina i serotonina u mozgu, što može imati iste efekte kao i neki stimulirajući lijekovi, pa se radi o obliku “samoliječenja” i u ovom slučaju (Nadeau, 1998). Kod žena je ovo ponašanje još i teže radi radi usporedbe s kulturalnim modelima mršave i atraktivne žene, zbog čega su njihove unutrašnje borbe još teže a anksioznost veća (Pipher, 1994). Kako bi bile prihvaćene od drugih posežu za preranim seksualnim ponašanjima znatno ranije od svojih vršnjakinja (Nadeau e coll., 1999). Radi svoje impulsivnosti, te nesposobnosti planiranja i organizacije, mnoge imaju promiskuitetne i nezaštićene seksualne odnose zbog čega riskiraju teške bolesti ili neželjene trudnoće.
Osobe s ADHD-om imaju veću vjerojatnost da budu uključeni u saobraćajne nesreće baš zbog svojih problema s pažnjom i kognitivnom kontrolom (Beck, 1996), pri čemu su žene s ADHD-om u većem riziku nego muškarci (NadaRaja e coll., 1997).
Iz svega navedenog proizlazi da je većina poteškoća s kojima se nose žene s ADHD-om kulturološke prirode, zbog čega se može zaključiti da su problemi povezani s imanjem ADHD-a u činjenici da je osoba žena.
* svi citirani autori preuzeti iz originalnog znanstvenog članka
Izvor: Rosa Angela Fabio, Manuela Mecenero, Alessandro Antonietti ,Il deficit di attenzione e iperattivita’ al femminile: aspetti cognitivi,emotivi e comportamentali,
Dipartimento di Psicologia, Università Cattolica di Milano, 2002.
Prevela i obradila: Sanja Filipović
