Rat drogama (“War on drugs”) objavio je američki predsjednik Richard Nixon davne 1971. godine dajući drogama mjesto “javnog neprijatelja broj jedan” čime je dizajnirao politiku usmjerenu na represiju i prohibicionizam koja pedesetak godina kasnije rezultira skupa i falimentarna jer nije dovela do smanjenja ponude i potražnje, a omogućila je procvat i bogaćenje ilegalnih proizvođača i distributera droga. Kraj ovog rata objavila je 2011. godine Global Commission on Drug Policy publicirajući kritički izvještaj o rezultatima ove politike i „hitnu potrebu ključnih reformi u nacionalnim i globalnim politikama kontrole droga“ https://it.wikipedia.org/wiki/Guerra_alla_droga.
Paradigma “borbe protiv ovisnosti” koja se temeljila na opresivnom regulativnom pristupu, te zagovarala apstinenciju od korištenja psihoaktivnih tvari, zamjenjuje se novim pristupom u kojem se konzumacija droga tretira kao svaka druga i nastoji regulirati i kontrolirati socijalnim normama. Nova paradigma temelji se na pristupu redukcije štete, odnosno smanjenju šteta koje prouzrokuje ilegalitet. On gura konzumente u socijalnu marginalizaciju, devijantnost i socijalnu nesposobnost, a u društvu se povećava stopa mikrokriminala. Osnovni cilj ovog pristupa je ojačati konzumente za socijalnu participaciju i autoregulaciju u korištenju droga. Korištenje droga tako se smješta na kontinuum u kojem su sukcesivno poredane pojedine faze od potpuno neproblematičnih do poremećaja uporabe droga. Odnos konteksta, društva, prema konzumaciji bitno određuje njeno značenje pri čemu je deviza da prihvaćanje društva, odnosno normalizacija korištenja droga pomaže u socijalnoj kontroli fenomena kroz aktivni odabir i upravljanje konzumenta do koje mjere i na koji način će koristiti droge. Modeli konzumacije “social friendly” omogućuju konzumentima da strukturiraju korištenje droga u puno širem polju svojih obaveza poput načina na koji je strukturirano korištenje alkohola u mediteranskim kulturama ili u židovskoj kulturi. Prohibicionizam, osuđivanje, neprihvaćanje korištenja droga potiču problematične modele konzumacije jer ne omogućuju razvoj socijalno prihvaćenih pravila niti rituala koji upravljaju korištenjem droga, ne predviđa oblike edukacije kako koristiti droge bez nepotrebnih šteta, te u konačnici, ne jača umjerene modele konzumacije. Drugim riječima, osuđujući stav društva potiče svojim očekivanjima ekstremizaciju u korištenju droga dok ih prihvaćanje i normalizacija ovog ponašanja u društvu regulira. ( Luca Cumbo, Droghe, prevenzione ed educazione).
Nova paradigma u politikama i intervencijama u odnosu na drogu ima polazište u teoriji socijalnog učenja kontrole konzumacije američkog psihijatra Normana Zinberga objavljenoj 1984. godine.
Zinberg objašnjava korištenje droga trofaktorskim modelom: droga-set-setting. Polazišna hipoteza, potvrđena u nizu istraživanja, je da za ilegalne droge kao i za alkohol postoje različiti modeli konzumiranja, a ne samo model ovisnosti. Kako će neka supstanca djelovati na osobu ovisit će o samoj supstanci (drug), o osobi koja konzumira (set), njenim fizičkim i psihičkim karakteristikama i o ambijentu/kontekstu konzumacije (setting). Posljednja dva elementa su elementi kontrole, oni objašnjavaju zašto je nekim ljudima moguće koristiti supstance po kontroliranom modelu, a ne na kompulzivan način. Osnovna ideja ovog pristupa je da se kontrolirani konzumenti postaje kroz socijalnu regulaciju koja omogućuje uživanje u opojnim svojstvima droga i istovremeno kontroliraju nedostaci pretjerane uporabe. Na ovaj se način psihoaktivnoj supstanci daje značenje i mjesto u svakodnevnom životu uz istovremeno reguliranje granica (neformalnim socijalnim normama) tako da se osigura kompatibilnost između promijenjenih mentalnih stanja i aktivnosti koje su ključne za osobni i socijalni identitet konzumenta (posao, odnosi s drugima) https://www.fuoriluogo.it/01-home/primo-piano/a-proposito-di-consumo-controllato-di-droghe/.
Pravci intervencije prema modelu redukcije štete uglavnom su usmjereni na sigurnost neposrednog konteksta u kojima se konzumacija odvija (mjere sigurnosti u noćnim klubovima i lokalima gdje se odvijaju zabave) i informiranost konzumenata o potencijalnim zdravstvenim rizicima. Kulturološki aspekti konteksta u širem smislu riječi, uglavnom nisu predmet razmatranja a rijetko preventivnih intervencija.
