Isti onaj gospodin iz priče o sustavima koji utječu na naš razvoj, složenim kao Babuške jedan u drugi, Uri Bronfenbrenner, upitan od strane jednog novinara na kongresu o tome što je potrebno da se osoba razvije u funkcionalno ljudsko biće, umjesto držanja kompleksnog i dugačkog predavanja koje su prisutni u dvorani očekivali od njega, odgovorio je: „Netko mora biti lud za djetetom!“ – time podcrtavajući važnost barem jednog zdravog i sigurno privrženog odnosa kao najvećeg zaštitnog čimbenika za zdravi razvoj pojedinca.
U svoju je teoriju u jednoj kasnijoj fazi Bronfenbrenner uključio još jedan sustav: vrijeme. Kroz termin kronosistema, želio je uzeti u obzir promjene koje se s protokom vremena događaju, ne samo unutar osobe, već i u okruženjima u kojima se ta osoba nalazi. Primjerice, pitao se kako promjene u kvaliteti komunikacije između roditelja kroz razdoblje od pet do deset godina utječu na promjene u kvaliteti komunikacije u istom tom razdoblju između njih i njihove djece, te kako zatim dijete prenosi te obrasce komunikacije u druženje sa svojim vršnjacima.
Naša genetika nije nužno naša sudbina. Ona se realizira u interakciji s našom okolinom. Prema suvremenim neurobiološkim i epigenetičkim saznanjima, naša okolina utječe i na ekspresiju naših gena, naše nas iskustvo mijenja. Ovo važi i za dobre i za loše utjecaje. Primjerice, rana izloženost stresnim okolnostima ima negativne efekte na razvoj mozga i metilaciju gena, a time i na cijeli niz dugoročnih negativnih posljedica na razvoj djeteta. Kod većine sisavaca najveći utjecaj na njihov daljnji razvoj imaju interakcije s majkom u samim počecima. Kvaliteta majčinske brige o potomcima ima velik utjecaj na njihov kognitivni i emocionalni razvoj. Ali i sama majčinska briga je ovisna o raznim drugim okolišnim faktorima, kao što su dostupnost hrane, društvena hijerarhija i stres. Na primjeru miševa, potomci koji su imali majke koje su se manje brinule za njih, kasnije su u životu imali povišen odgovor na stres u odnosu na druge miševe, odnosno takvi miševi u odrasloj dobi imaju povišenu razinu anksioznosti te smetnje pri učenju.
Bronfenbrennerov model uključuje sve procese (interakcije), simboličke i žive, koji se događaju u životu osobe u svim spomenutim kontekstima, kao i promjene tijekom života koje utječu na konačne razvojne ishode. Najjednostavnije rečeno, pojedinac nije jedini odgovoran za svoj razvoj i mentalno zdravlje, nego je potrebna aktivacija svih sustava u kojima živimo kako bi kreirali sretnije i zdravije uvjete za odrastanje naše djece.
Nemaju svi ljudi privilegiju roditi se u sigurnim zemljama, imati roditelje sposobne za ljubav, ne biti izloženi različitim traumatskim utjecajima kroz obiteljsku, osobnu ili društvenu situaciju koju proživljavaju. Bez obzira na to, promjena u smjeru pozitivnih razvojnih ishoda itekako je moguća, na čemu se temelje sve ideje oporavka, tjelesnog i psihičkog, psihoterapija, te brojne druge pomagačke intervencije. Neke druge razvojne teorije potvrđuju ono što je mudrim laicima odavno jasno: djeci čiji je psihosocijalni razvoj kompromitiran nekim od spomenutih događaja – od nesigurne roditeljske privrženosti do ratova koji potresaju njihovu obitelj i zemlju u kojoj žive, ono što im je potrebno za pozitivne razvojne ishode može pribaviti netko drugi kojeg će na svom putu sresti, a koji će u datom trenutku imati hrabrosti da ih ‘ludo voli’. To može biti trener koji je i ne znajući odigrao značajnu ulogu djeci koja rastu bez oca, učitelj, suosjećajna zajednica, pomagač… Kažem hrabrosti, volje, profesionalnog digniteta, jer popravljati nešto što nije kreirano na vrijeme je često dugotrajno, skupo, mučno, podložno regresima u prethodna stanja. To znaju svi učitelji koji se nisu odrekli hiperaktivnog ili agresivnog djeteta, pomagači koji su radili s marginaliziranim i očajnim ljudima, ovisnicima i drugim zaboravljenima. To znaju i mudri političari u senzibilnim zajednicama koje su odabrale ulagati u inkluziju, a ne brinuti se samo za zaštitu vlastitih privilegija.
Što sve to znači za mene kao roditelja. Da nisam roditelj samo svom djetetu, već sam odgovorni član zajednice koji promišlja i djeluje u odnosu na one koji nisu bili privilegirani kao ja i moje dijete, kao i na one koji imaju moć kreirati moju zajednicu u smjeru dugoročne sigurnosti i blagostanja svih njezinih članova.
