Jutros je kolegica s posla zakasnila. Vidno uzrujana prepričava problem s kojim se svako jutro susreće. Ustaje u pet da bi se pripremila za radni dan, prošetala psa, krenula na vrijeme radi prometne gužve i nedostatka parkirnih mjesta, a svaki dan riskira kašnjenje radi sina koji se razvlači u jutarnjim pripremama. Danas su zakasnili. Ona je vikala, prijetila mu, a on je na to odgovarao da ne želi ići u školu i da ga nije briga što će se desiti.
Sjećam se naših teških jutara u prvim razredima osnovne škole. Kako smo se do škole i mi morale voziti, krenule bi barem pola sata prije. To se rijetko događalo, pa sam ja sluđena njenim razvlačenjem poput žvakaće gume na četrdeset stupnjeva, jurila niz naše brdo neprimjerenom brzinom i obično spašavala situaciju dolazeći u posljednjoj minuti na odredište. Ona bi mirno, možda malo nadureno izašla iz auta i uputila se u svoju učionicu. „Sve sam probala“, kako bi rekli mnogi očajni roditelji, ali se njena jutarnja rutina nije bitno popravljala.
A onda sam jedno jutro odlučila ne spašavati situaciju. Pustila sam da pripreme traju koliko ona misli da je potrebno. Nisam je pretjerano upozoravala. Bila sam poprilično mirna. Da li je to bilo podlo? Shvatila sam da moje dijete ne razumije što znači ‘zakasniti ćemo’. Kad ja to kažem – znam o čemu mislim. Ne samo o činjenici da nećemo stići na vrijeme, već i o osjećaju srama i krivnje što nisam ispoštovala obavezu. Ona nema to iskustvo. Do sada nikada nije zakasnila. Ja sam riskirala naše živote da bi stigli na vrijeme!
Ušla je u školu, a ja sam nekako parkirala i ušla nakon nje. Sjedila je na klupici u hodniku i plakala. Nastavnica je čučala kraj nje i objašnjavala joj zašto je neće pustiti u razred. Dala joj je primjer dečkića iz njenog razreda koji često kasni i ostaje u hodniku. Rekla joj je da su svi isti i svi moraju naučiti poštivati satnicu. Stajala sam desetak metara od njih neodlučna da li da se i ja približim i utješim je, no nastavnica je odmahnula rukom prema meni i rekla : „mama, idite, ovo ćemo mi riješiti“. Teška srca sam se okrenula i otišla. Znala sam da je u pravu. Ovo je njihova stvar i oni će ju riješiti. Riješili su je. Nismo više imali toliko problema s jutarnjim razvlačenjem, sad je ona vodila računa o vremenu.
Često sam prepričavala ovu priču majkama ovisnika i ovisnica koje su mi dolazile na grupu roditelja. Dok su nizale situacije u kojima su štitile djecu i preuzimale na sebe njihove obaveze, postajalo je sve jasnije da su s prolaskom vremena bile prisiljene nastaviti s ovim ponašanjem, iako im je bilo jasno da ono nije dobro i ne vodi njihovom razvoju. Nastavile su, jer je u svakoj sljedećoj situaciji ulog bio sve veći. Riskirali su da padnu godinu, izgube posao, završe u zatvoru, budu nasilnici ili žrtve nasilja.
Crveni tepih koje su pognute prostirale ispred svoje djece kako bi im olakšale put vodio je, u najboljem slučaju do vrata terapijske zajednice, a onda su počele učiti kako se postaviti drugačije. Teškom mukom i s velikim strahom.
