Možda je danas puno teže napraviti odgovorne izbore u roditeljstvu nego što je to bilo mojoj majci.
U njeno vrijeme poštivao se autoritet nastavnika, odgojitelja i struke, nije bilo propitivanja o kršenjima dječjih prava ili rasprave o kurikulumima predmeta u školi.
Pa čak je i ‘u moje vrijeme’ bilo drugačije. Dok sam studirala psihologiju, struka je savjetovala da se dijete što prije stavi u vlastitu sobu, u vlastiti krevetić uz neki zamjenski objekt (medo, zeko) koji će olakšati separaciju. No prije otprilike desetak ili nešto više godina, kupila sam jedan ugledni talijanski psihološki časopis u kojem struka sad savjetuje da dijete do tri godine spava u istom krevetu s roditeljima, jer će mu njihova blizina i dodir pomoći da se nosi sa svakodnevnim stresom! Nije, naravno, bilo govora hoće li nedostatak seksualnih odnosa među bračnim partnerima biti dobar za njihov zajednički život.
Ovo je za mene bila još jedna od niza potvrda ‘djecocentričnosti’ naše kulture. Prve potvrde dobila sam još u pripremama za porod u kojem je dojenje bio imperativ. Dojenje funkcionira ako si spreman u potpunosti prepustiti ritam hranjenja djetetu. Cicanjem dijete stimulira proizvodnju mlijeka. Nakon početnih muka da se sustav uspostavi, bez dovođenja u sumnju da je ova prehrana zdravija za fizički i psihički razvoj djeteta, otkrila sam i komoditet hranjenja bez nošenja bočica i potrebe zagrijavanja mlijeka. No, za razliku od 70tih koje su simpatizirale žensku emancipaciju i promovirale hranjenje bočicom u satnici kojom je upravljao hranitelj (koji nužno nije morala biti majka kao kod dojenja), dojenjem upravlja dijete, a majka slijedi njegove potrebe. Zasigurno da ovakvoj promjeni paradigme slijedi i niz drugih promjena u podizanju djece i u njegovoj socijalizaciji.
Kad, kako i u kojoj mjeri suočavati dijete s potrebama onih koji ga okružuju i legitimitetom istih?
Djecocentrični sustav koji daje bezbroj uputa o tome kako odgajati dijete u njegovoj centralnosti i pravima plaši mlade koji pred zahtjevnošću ovog zadatka uzmiču u sve kasnije godine u kojima će možda manje osjećati uskraćenost i frustraciju roditeljstva. Konflikt potrebe za pomoći šire obitelji i drugačijih svjetonazora vlastitih roditelja koji neće poštivati stroga pravila hranjenja i ponašanja koje su postavili u vlastitom odgoju, po uzoru na savjete struke, postaje izvor frustracije i roditeljima i bakama koje dopuštaju ono što roditelji ne dopuštaju.
Često se zbog ovih detalja izgube iz vida ‘slonovske pogreške’ u odgoju djece, najčešće u nesposobnosti činjenja kompromisa i uvažavanja sposobnosti djeteta da se prilagodi različitim ambijentima, ljudima i navadama.
