Na pitanje ‘Što je za mene odgovorno roditeljstvo?’ pada mi na pamet odgovor: dopustiti si osjećaj nekompetentnosti, zbunjenosti i nelagode, slušati osjećaje, preispitivati svoje postupke i razgovarati s drugima o njima, promatrati svoje dijete i njegove promjene, promatrati sebe i svoje promjene… Dakako, ovaj luksuz kreiranja odnosa podrazumijeva dobre osnove – da smo uravnotežena osoba s osnovnim znanjima i vještinama u uspostavi i održavanju međuljudskih odnosa, senzibilitet i empatiju, da nam je jasno kako roditeljstvo podrazumijeva brigu, podršku, uvažavanje i osnaživanje djeteta – ali i pružanje strukture, granica i vodstva.
Ako smo imali sreće u životu, pa dolazimo iz onog dijela privilegirane populacije s parom dovoljno dobrih roditelja, intuitivno znamo osnovne odrednice naše roditeljske uloge, mada ne znamo uvijek na koji način i kojim instrumentima ostvariti tu našu zadaću. Ako smo, ponavljam, iz spomenute sretne skupine, imamo za velik broj situacija – osobito u ranom razvoju našeg djeteta – dobre modele, pa ćemo znati pružiti ljubav i potporu, govorit ćemo univerzalni emocionalni jezik koje će naše dijete razumjeti. Neki drugi ‘jezici’, (osobito oni koji se tiču vođenja i postavljanja granica) bit će, međutim, bitno različiti. Zato je odgoj kreacija, a ne preslikavanje osobnog iskustva u novu situaciju.
Kao i svaki drugi kreativni proces, upravljanje odnosom koji ima odgojnu zadaću traži od onog tko ‘upravlja’ promišljanje, ‘čitanje’ situacije i svih njezinih ‘sastojaka’: “Koje su karakteristike mog djeteta?, “Koje su moje karakteristike”, “Što dijete moram naučiti?”, “Na koji način ću to napraviti?”, “Kako su to moji roditelji napravili?”, “Je li nešto od toga primjenjivo danas?”. To podrazumijeva slušanje vlastitih emocija i intuicije jer ‘najbolji mogući odgovor’ u ovom slučaju ne može biti onaj koji izuzima busolu koju samo emocije mogu dati. U svakom kreativnom procesu postoji faza čiste nelagode koju prati traženje ‘najboljeg mogućeg odgovora’. Osjećamo da nemamo kontrolu, da nismo kompetentni u datoj situaciji, da su možda naši preci bili uspješniji… Daleko je lakše preslikati neki model iz vlastite prošlosti – bez obzira na to što nije primjenjiv u konkretnom slučaju!
Kad je moje dijete bilo malo, često sam bila zbunjena i bez odgovora. Pokušavala sam razumjeti što se dešava promatrajući dijete, slušajući instinkte, dozivajući ono što znam iz obrazovanja, pretražujući iskustva. Razgovarala sam s prijateljima, kolegama, odgajateljima i drugim roditeljima. Kalkulirala sam koji od mojih eventualnih pogrešnih izbora može biti manje štetan. Sjećam se da je moja prva edukacija u terapijskim tehnikama zagovarala univerzalni odgovor na djetetov plač koji ‘kontrolira’ roditelje i situaciju – tako da ga ostaviš da plače. Jer to nije plač iz potrebe, već iz kontrole. Kao da kontrola svijeta koji te okružuje nije fundamentalna ljudska potreba, osobito u ograničenim resursima s kojim raspolaže malo dijete! Je li manja šteta da me dijete kontrolira i da se navikne na ‘nošenje na rukama’, ili da nije utješeno onda kada je trebalo biti, da nije steklo dojam da je svijet koji ga okružuje friendly, da je život dobar i da ono samo vrijedi
Odgovorno roditeljstvo znači prihvatiti neugodu koju proces kreacije donosi, kako bi se stiglo do najboljeg odgovora kojeg možemo dati.
