Imamo li problem ovisnosti, često ćemo slušati o svakojakim stereotipima vezanim uz naše stanje od prijatelja.ica, obitelji, poslodavaca, zdravstvenih djelatnika.ca, pa i institucija. Na taj nas način društvo stigmatizira. Opasnost može nastati kada počnemo vjerovati u te stereotipe. Tako sami sebe stigmatiziramo, odnosno autostigmatiziramo. Autostigmatizacija nekad može biti štetnija od samog problema s kojim se nosimo. Kako bismo sami sebi pomogli, potrebno je razumjeti što nam ona točno čini. Zato ćemo u sljedećim recima opisati taj proces.
Autostigmatizaciju možemo podijeliti u četiri kategorije:
- Otuđenje: prati ga osjećaj manje vrijednosti, srama i razočarenja zbog našeg stanja. Osjećamo krivnju, uvjereni smo da nam je problem koji imamo uništio život i da nas nitko ne razumije.
- Stereotipiziranje: prišivamo si društveno uvjerenje, primjerice, da su ljudi s problemom ovisnosti neradnici.e, nesposobni.e zadržati posao ili imati funkcionalnu obitelj.
- Diskriminacija: osjećamo se diskriminirano, ignorirano ili neshvaćeno od strane drugih osoba, za koje smo uvjereni da ne žele imati posla s nama.
- Društveno otuđenje: izbjegavamo zbližavanje s ljudima koji ne dijele naše iskustvo ovisnosti. Izbjegavamo socijalizaciju i ne volimo govoriti o sebi jer imamo osjećaj da smo na teret drugima ili sramota za naše bliže.
Posljedice autostigmatizacije
Nekad možemo sabotirati sami.e sebe jer zbog internalizirane (pounutrašnjene) stigme unaprijed očekujemo neuspjeh. Možemo, primjerice, namjerno sabotirati veze s drugim ljudima, jer duboko u sebi vjerujemo da nas nitko ne voli. Sabotirajući sebe u stvari se štitimo. Emocionalno nam je lakše podnijeti namjeran neuspjeh nego pokušati uspjeti i podbaciti. Zbog autostigmatiacije možemo zaglaviti u vrtlogu negativnih misli koje analiziramo iznova i iznova. Ako smo bili stigmatizirani više puta, može nam se desiti da počnemo poopćavati naše iskustvo. Tada pretpostavljamo da nas svi stigmatiziraju, od onih koji zaista to rade, do osoba koje nas zapravo ne stigmatiziraju.
Suočavanje s internaliziranom stigmom
Istaknut ćemo dva načina za smanjenje štete od autostigmatizacije:
- Promjena stigmatizirajućih uvjerenja i stavova.
- Rad na vještinama nošenja sa stigmom kroz poboljšanje samopouzdanja, osnaživanje i razvijanje navike traženja pomoći.
Kako voditi razgovor s osobom koja se autostigmatizira?
Nemojte podcjenjivati moć autostigme. Nastojte identificirati i razumjeti potencijalne posljedice stigme za blisku osobu. Probajte prepoznati jeste li se sami ikad koristili komentarima koji podrivaju stigmu i podržavaju stereotipe i predrasude. Ako jeste, nastojte se ispričati.
U razgovoru o problemu, koristite se činjenicama – prikupljajte znanja kojima možete demantirati stigmatizirajuća uvjerenja. Pričajte o tome. Kada stigmu raskrinkana bliska osoba, osobi koja pati od autostigmatizacije lakše je otpustiti štetna vjerovanja.
Budite svjesni da je poanta razgovora o autostigmi u tome kako se vaš.a voljeni.a osjeća, a ne uvjeravanje istog.e da su nerazumni.e. Probajte biti pažljivi s izjavama koje umanjuju i delegitimiraju osjećaje vaše.g bližnje.g, primjerice ‘ne bi se trebao.la osjećati tako’. Takve izjave mogu posramiti vašu.eg bližnju.eg, od čega će se početi emocionalno zatvarati.
Kada je vaš.a bližnji.a spremna.an razgovarati o stigmi, slušajte. Budite empatični i napravite prostor za slobodno izražavanje emocija. Razgovor s ljudima može normalizirati osjećaje vezane za stigmu i stvoriti otpor na ‘kolaborativnoj’ razini.
Imajte na umu
Autostigma može potrajati unatoč napretku u procesu oporavka. Postoji rizik da se teškoća ponovo pojavi. Ali mi trebamo sagledati situaciju malo šire – kao što se teškoća može vratiti, isto tako se možemo i ponovno oporaviti. Ako smo jednom uspjeli, uspjet ćemo opet! Možda i lakše, jer već imamo sve potrebne i isprobane alate za bitku s problemom.
Izvor: NAMI
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Prevela: volonterka Udruge Vida Adriana Domazet
