Ovu sam rečenicu pred više od 30 godina čula od svećenika koji je držao predavanje ovisnicima u programu rehabilitacije u terapijskoj zajednici u Italiji u kojoj sam tada bila na “učenju zanata”. Još nisam dobro govorila talijanski niti sam razumjela čemu služi sva ta mašinerija u koju se ubaci ovisnik a izađe zbunjeno i preplašeno biće koje, kako Arsen kaže, “opet uči jesti, hodati”. Znala sam samo da to što je svećenik rekao mora biti vrlo važno.
Kasnije sam naišla na istraživanja koja su potvrdila duhovnost kao zaštitni čimbenik u prevenciji recidiva u ponovno uzimanje droge, upoznala ljude koji su svoj duhovni život gradili na razne načine skupljajući komadiće poput staklenih krhotina koje će strpljivo slagati u svoj jedinstveni mozaik.
Jedna od najimpresivnijih bila je Bruna. Prije više od 30 godina i sama korisnica programa, kasnije odgajatelj, majka i prijateljica. Brunina duhovnost nalikuje na ona mjesta koja nalazite širom Napulja, santuari urbani, na kojima su obješene slike svetaca, poruke, razni predmeti, zavjeti, plastično cvijeće. Ovi mali javni oltari s kojih vas gleda slika Gospe ili nekog drugog sveca služili su molitvi u bilo koje doba dana na javnom mjestu, a noću su upaljene svijeće tjerale lopove od građana koji su prolazili ulicama. Brunin mix je jedinstven: nešto je preuzela iz kršćanstva, ljubav prema Gospi koju smatra svojom zaštitnicom i kojoj posvećuje jedno hodočašće godišnje. Tu je zatim cijeli niz ideja, inkarnacija i reinkarnacija, od istočnjačkih religija do new age-a. Cijela ova bratija posvećena je slavljenju života i ljudskosti, dobrog i lijepog. Svi oni nadahnjuju Brunu da voli one koje nije lako voljeti i da im osvijetli put kojim će izaći iz mraka iz kojeg je i sama izašla. Vještica i svećenica, arhetip velike majke u čijim se njedrima hrane oni na koje su sve religije bacile anatemu.
Veliki broj terapijskih zajednica osnovale su crkve i svećenici. U jednom dijelu njih religioznost je jedino što se nudi kao poticaj za oporavak. U drugom djelu ona je implicitna, a fokus je na intervencijama koje pomažu izgraditi osobnost i identitet. Na mom profesionalnom putu sretala sam često one koji su nadahnuti religijom svijetlili kratko i propovijedali neumorno ono što su u svom kratkom boravku u zajednici naučili. Vraćali su se na staro čim bi se spotakli o neku disonancu svetog i grješnog u sebi. Nalikovali su zmiji iz Malog Princa koja je progutala ovcu a nije ju uspjela probaviti.
Znala sam mojim korisnicima objasniti zašto je potrebno graditi sebe prije nego osjetimo da nam Svemir pomaže uspoređujući ovaj posao sa onom kutijom u kojoj smo na tehničkom odgoju u osnovnoj školi učili napraviti strujni krug. Ako spojiš sve žice po pravilima tako da struja može teći, da nigdje ne nastane kratki spoj, napravio si sve što je u tvojoj moći. Zatim uključiš tvoje djelo u šalter i ako nigdje nisi pogriješio, lampica će zasjati. U protivnom, doći će do kratkog spoja i ni jedan Buda, Isus ili Muhamed neće ti moći pomoći da tvoja kutijica zasvijetli.
Brunina svijetli i danas, i njoj i drugima.
