Ovisnici koji su prošli rehabilitaciju i posvijestili vlastite ponašajne obrasce u odnosima s drugima, zaključili da su druge uglavnom samo koristili i procjenjivali po tome da li ih mogu ili ne mogu iskoristiti i u kojoj mjeri, te čvrsto odlučili da će “okrenuti novi list” u svojim socijalnim interakcijama čeka neistražena zemlja puna čudesne flore i faune.
Jednom, u šali, dva moja korisnika podijelila su ljude na “pleme” i “civile”. Pleme su svi drugi ovisnici, bivši ovisnici, ljudi “premazani svim mastima”, oni od kojih možeš svašta očekivati, posebice nož u leđa, kovčezi s duplim dnom, oni koji pričaju prazne priče, obećaju, ne ispunjavaju, mijenjaju brojeve telefona, nestaju kad su potrebni, sebični, guzičari, lijeni, umišljeni, napumpanog ega, razmaženi, nepoduzetni, hedonisti….
“Civili” su oni naivni, oni koji nemaju iskustva bauljanja po tunelima, gaženja po tuđim leševima, života na marginama ljudskosti. Baš zato što ništa od toga nisu iskusili, što nikada nisu zavirili u najmračnije kuteve sebe, što ne znaju tko tamo živi i kakav može biti, što ne biraju svaki dan da li biti Kain ili Abel, oni ništa ne razumiju. Oni žele pomoći, vjeruju u moć svoje dobrote, nemaju blage veze što je u glavi onoga tko je izbauljao iz tunela živ. Obično ne izdrže dugo u blizini nekog iz plemena, pobjegnu.
Upitah ih gdje sam ja u ovoj podjeli. Dobila sam neko počasno mjesto u limbu između ove dvije kategorije, nešto kao “građansko lice na službi plemenu”. Civil koji zna i razumije, a opet nije pobjegao, cijepljen na razočarenje. Onaj tko je shvatio da je moguće da te netko voli i da ti ukrade novčanik, da je znak ljubavi da ti nije ukrao sve novce, nego samo dio. Netko tko može živjeti s tim da nije nikad prvi odabir u tvojim prioritetima. A nije ti mama.
Usprkos simpatičnosti izražaja ova je kognitivna shema samo jedan derivat onoga “Ja nisam OK, ti si OK” ili autostigmatizacije koju većina ovisnika ima u sebi kad kreće u osvajanje novih socijalnih relacija sa “civilima”. To je ponekad vrlo teško ne samo zato što se sebe stigmatizira nego i zato što se “civile” idealizira. Drugi razlog je taj što “civili” mogu razumjeti što znači “početi od nule”, ali ne znaju koliko je bio težak i trnovit put do te nule koja nipošto nije početak. To zna samo pleme i samo se pleme (i terapeuti, oni u limbu) tome može diviti.
Oni koji ne odustaju od toga da si stvore krug poznanika, prijatelja, dragih osoba među civilima iako je to silno teško, ubrzo postaju nešto slično Malom Princu koji korača nepoznatom planetom i otkriva meandre široke rijeke “normalnosti”. Nalijeće na par koji se nasmrt dosađuje u svom odnosu i koji ga uvlači u svoje ljubavne igre kako bi išta među njima više zaiskrilo, na nezadovoljne koji to ne mogu izreći, pogubljene koji se više ni ne traže, spasitelje, udavače koje će uvijek biti u prednosti jer si ti onaj pogrešan itd.
Zamka ovog zanimljivog putovanja u svijet “civila” je donošenje pogrešnih zaključaka iz pogrešnih premisa. “Civili” se mogu početi doživljavati kao netko tko nas je prevario i razočarao jer smo vjerovali u njihovu savršenost. Algoritam se zbog otkrivanja njihove nesavršenosti može promijeniti u “Ja nisam OK, ti nisi OK” pa se vraćam vlastitoj ludosti uz manje krivnje. Potreban je dobar sugovornik da bi se elaborirale ove nove informacije i emocije i promijenio algoritam u “ja sam OK i ti si OK”, a ljudski je griješiti. Dugo je i putovanje do toga da se oblikuje vlastito ponašanje prema onome tko i što želimo biti a ne prema onome što drugi rade ili što od nas očekuju.
