Fenomenologija kompulzije
Prosječna dob pojave problema kompulzivne kupovine procjenjuje se na 17,5 godina (+/- 6 godina, Christenson, Faber, de Zwanet al, 1994. Prema Pani, Biolcati, 2006.), ali se svjesnost o postojanju problema u pravilu javlja cirka 10 godina kasnije. Mnogi pacijenti opisuju tijek svoje bolesti kao kroničan , a simptome u različitim intenzitetima kao perzistentne, bez perioda remisije, drugi ma se problem epizodično pojavljuje sa pauzama od nekoliko mjeseci ili godina. Prosječna frekvencija pojave epizoda kompulzivnog kupovanja je 1 7 tijekom jednog mjeseca, a njihovo trajanje oscilira od jednog do sedam sati po epizodi. U ekstremnim, doduše rijetkim, slučajevima impuls kompulzivne kupovine javlja se svaki sat. Pokušaji suprotstavljanja impulsu kompulzivne kupovine uglavnom su neuspješni, te u 74% slučajeva završavaju kupovinom. Glavnina kompulzivnih potrošača specijalizira se za određenu vrstu artikla ili određeni način kupovanja (kataloška, on line prodaja, trgovine). Žene najčešće kupuju odjeću, cipele, nakit, make-up, predmeti za kuću ili knjige, a muškarci predmete za auto, mobitemobille, kompjutere, sportske artikle. Kupljeni proizvode uglavnom su vezani za fizički izgled, atraktivnost vanjske pojavnosti (Jacoby, 1986, Krueger, 1988, O’Guinn, Faber 1989, Scherhorn, Reisch, Raab, 1990. Prema Pani, Biolcati, 2006.) Interesantno je da ovi predmeti budu vrlo malo korišteni, neki završe skriveni u ormarima, drugi ostanu zatvoreni u paketima, treći poklonjeni ako ne i bačeni. Postoje i osobe koje imaju tendenciju kupovanja ekskluzivno prema parametrima „akcija“, „prilika“, „izlazi iz asortimana“ ili oni koji kupuju samo po ekskluzivnim buticima ili samo po shopping centrima.
Shopping kao emocionalno iskustvo
Kompulzivna kupovina pretežno je pod emocionalnim uplivom, manje racionalnim ili praktičnim. Ovo iskustvo opisuje se kao izvor uzbuđenja, ugode i relaksacije. Za vrijeme kupovine kompulzivni potrošači osjećaju se „high“ , opisuju iskustvo kao uzbudljivo, ludo, a senzorna stimulacija čini ga opasnim jer može dovesti do gubitka kontrole. Scherhorn (1990.) sintetizira emocionalni doživljaj kompulzivnih potrošača kao potvrdu fantazija veličine (kojom kompenziraju depresiju), osjećaj uzbuđenosti, sanjaju da pripadaju ekskluzivnim grupama, da su bogati lijepi i zavodljivi, da mogu birati (pobjeđujući osjećaj neadekvatnosti koji preplavljuje život), da ih se uzima u obzir, da mogu djelovati kako požele, zaboravljaju ograničenost vlastite egzistencije, drugim riječima , kupovina im daje osjećaj osobne sigurnosti.
Lejoyeux i Weinstein (2010.) navode da iako čimbenici koji promiču pozitivno stanje raspoloženja (npr. lijepi mirisi, lijepe boje ili ugodna glazba) mogu izazvati impulzivnu kupnju, kompulzivno kupovanje se češće događa u kontekstu negativnih utjecaja. Kompulzivno kupovanje se javlja kao odgovor na negativne emocije i dovodi do smanjenja intenziteta negativnih emocija. Stoga du euforija ili ublažavanje negativnih emocija najčešće psihološke posljedice kompulzivne kupnje. Isto tako, impulzivnost tj. predispozicija prema brzim, neplaniranim reakcijama na unutarnje ili vanjske podražaje s umanjenim osvrtom na negativne posljedice doprinosi kompulzivnoj kupnji. Osobe koje kompulzivno kupuju su znatno impulzivnije u odnosu na opću populaciju te dijele tri komponente impulzivnosti: hitnoću, nedostatak predumišljaja i nedostatak ustrajnosti. Visoka razina osjećaja hitnoće prilikom odlučivanja je povezana s manjom sposobnošću da osoba svjesno i namjerno potisne impulzivnu kupnju. Zbog svoje impulzivnosti kompulzivni kupci se ne mogu suzdržati od kupovine.
Međutim, svi istraživači se slažu da jednom završena aktivnost kupnje, dolaze do snažne provale negativnih osjećaja: depresije i srama.
Kao i kod drugih ovisnosti, produljena navika bilo da se radi o patološkoj ovisnosti ili ovisnosti o drogama i alkoholu mogu ucrtati mazohističku putanju sastavljenu od patoloških navika (pušenje, boce, šprice, hrana, kupovina, osobe od kojih se ovisi, transgresivne i perverzne situacije). Tako ucrtan put, u nedostatku alternativa, završava tako da nudi neku vrstu izvjesnosti i sigurnosti upravo u opetovanju ovisnosti, odnosno začarani krug koji, iako neprilagođen, bolan i u najmanju ruku nelagodan, postaje bolja solucija od kretanja na psihološkom terenu praznine i nesigurnosti.
Literatura:
Roberto Pani, Roberta Biolcati, Le dipendenze senza droghe, De Agostini Schuola Spa-Novara, 2006.
