Ovisnost o mobitelu naziva se nomofobija. Karakterizira ju snažan panični odgovor koji ovisna osoba ima ako izgubi mobitel ili ga ne može iz nekog razloga upotrijebiti, slično kao i kod sindroma nazvanog FOMO (Fear of Missing Out). Tjeskoba koju ovisna osoba osjeća slična je onoj kod fobija jer se može pojaviti samo na ideju gubitka kontakata s prijateljima i znancima, da ih oni ne mogu kontaktirati i da nemaju mogućnost vidjeti što drugi objavljuju iz minute u minutu (Wang et al.,2014.).
Radi se o stanju koje se pojavljuje i proučava u novije vrijeme jer se dešava i širi paralelno s razvojem tehnologije i snažno je povezano s anksioznom simptomatikom, pa je trenutno teško razlučiti da li se postaje anksiozni radi ovisnosti o smartfonu ili je nomofobija samo još jedan kanal kroz koji se manifestiraju anksiozni simptomi koji već postoje (Kings et al., 2014.)
Neologizam “nomofobija” dolazi od engleskog “No Mobile Phobia”, a sažima različite stupnjeve nelagode koju osoba osjeća kad ne može ili misli da neće moći upotrijebiti smartfon, od početnog koji se manifestira distrakcijama pažnje, zatim povećanja anksioznih stanja do razvoja prave slike ovisnosti. “Aktivira” se kad osoba zaboravi telefon, kad joj se isprazni baterija ili nema interneta.
Posljedice su različite i utječu i na najmanje dnevne aktivnosti: osoba je opsesivno povezana s mobitelom, koristi ga 24 sata na dan uključujući noćne sate, što neizbježno dovodi do poteškoća spavanja te povećava razinu stresa i anksioznosti (Gurbuz&Ozkan, 2020.).
U slučajevima kad joj nije moguće koristiti mobitel, osoba koja pati od ovog poremećaja počinje manifestirati fizičke simptome kao što su tremor, tahikardija, znojenje, promjene ritma disanja, strah, te emotivne simptome kao što su anksioznost, nemir, dezorijentiranost, nisko samopoštovanje, osjećaj usamljenosti, nesigurnost.
Radi socijalne međuovisnosti i česte uporabe usluga brze izmjene poruka koji su u osnovi poremećaja, nomofobija se često miješa s ovisnostima o chat-u ili ovisnostima o internetu, a smatra se i jednim od uzroka PHUBING-a (korištenje mobitela u društvu drugih osoba), odgovornog za pogoršanje socijalnih odnosa.
Učestalost
Prema Trendhunteru, 66% svjetske populacije pokazuje znakove nomofobije, od blagih do teških, a očekuje se i porast radi sve snažnijeg tehnološkog napretka. Najpogođeniji su mladi od 18 do 24 godine (77% bi ih bilo nomofobično), žene su pogođenije od muškaraca (70% žena naspram 61% muškaraca).
Zanimljiv je i podatak da 62% žena i 48% muškaraca priznaje da kontrolira mobitel i za vrijeme seksualnih odnosa.
Iako su mladi glavna rizična skupina, nomofobija pogađa sve uzraste, tako i odrasle osobe i djecu. Istraživanja pokazuju da su u osobitom riziku:
- osobe s niskim samopoštovanjem
- adolescenti kod kojih je ovisnost o mobitelu povezana s problematikom ovisnosti o internetu, ovisnosti o društvenim mrežama, zamjena realnog svijeta virtualnim, pretjerana izloženosti sextingu i cyberbullismu
- osobe koje su nezadovoljne svojim tijelom iako vrlo fizički atraktivne
- osobe s naglašenim crtama ličnosti: impulzivnost, ekstroverzija i neuroticizam
- persone s naglašenim narcizmom jer korištenje smartfona i socijalnih mreža omogućuje pažnju drugih koje ih u realnom svijetu izbjegavaju
- djeca su također podložna ovisnosti o smartfonu- što je mlađa dob u kojoj se počinje koristiti smartfon to je veća mogućnost stvaranja ovisnosti o njemu sa svim posljedicama koje ova problematika donosi među kojima su poremećaji pažnje i socijalna izolacija.
Uzroci
Prvi uzrok nomofobije je zlouporaba mobitela, no to nije dovoljno da bi se objasnio ovaj kompleksni fenomen. Iako oni koji razviju nomofobiju početno koriste smartfon kako bi se povezali s drugima i vanjskim svijetom, često korištenje smartphona u potpunosti zamjenjuje odnose licem u lice i poremećaj postaje način da se izbjegnu direktne socijalne interakcije koje uzrokuju previše anksioznosti. Virtualni svijet postaje način suočavanja s teškim i neugodnim situacijama (King et al., 2014.).
Ovisnost o mobitelu prema znanstvenoj literaturi ima psihosocijalne uzroke među kojima značajno mjesto zauzima “FOMO- Fear of Missing Out” ili strah da bi se moglo biti isključeni od aktivnosti i događaja drugih ljudi, anksioznost od društvene marginalizacije i izolacije (Abel, Buff& Burr,2016.). To dovodi do kompulzivne potrebe za smartfonom kako bi se u svakom momentu moglo kontrolirati što drugi rade, koje fotografije publiciraju, kojim događajima prisustvuju i slično (Dewey,2016.). Ovisnost o smartfonu može se manifestirati i unutar specifične problematike kao što je ovisnost o videoigrama na smartfonu koje su, osobito u vrijeme pandemije, postale omiljeni način provođenja vremena i zabave.
Kako dijagnosticirati Nomofobiju?
Znanstvena literatura nudi veliki broj testova i upitnika iako ne treba zanemariti stručnjačku ekspertizu.
Najpoznatiji su:
- Nomophobia Scale NSPS (Gurbuz&Ozkan, 2019.): namijenjena mladima, ispituje područja konflikata, identiteta, privrženosti i izbjegavanja
- Mobile Phone Problem Use Scale MPPUS (Bianchi & Philips, 2005), ispituje problematičnu uporabu smartfona
- Mobile Phone Involvement Questionnaire (Walsh et al., 2010), vrednuje ovisnička ponašanja i misli povezane s mobitelom
Članak preuzet sa stranice: https://www.studiocolamonico.it/blog/dipendenza-cellulare/
Prijevod i obrada: Sanja Filipović
