U više navrata sam razgovarajući s majkama adolescenata koji eksperimentiraju s drogama čula da s djecom imaju dobar ili čak izvrstan odnos te da im njihovi (uglavnom) sinovi povjeravaju pojedinosti povezane s konzumacijom droga. One su uvjerene da znaju koliko puta se to dogodilo, kako je izgledalo i nemoćne su pred argumentima ‘to je normalno’ i ‘to rade svi’. Ne znaju što bi o tome mislile, iako zapažaju da su njihova nekad uspješna djeca sve manje funkcionalna. Usprkos zabrinutosti, redovito daju djeci novac za koji znaju da će biti korišten za nabavu droge i dopuštaju konzumaciju u domu, kako bi osigurale siguran ambijent u kojem mogu koristiti droge. Ideja da se radi o dobrom odnosu, vjerovatno je povezana sa iskustvom vlastite adolescencije u kojoj je bilo nezamislivo povjeriti roditelju da si probala drogu, napila se, imala seksualne odnose ili bilo što drugo iz kategorije rizičnih ponašanja.
Te mame su sve rizike odrastanja nosile i dozirale same, tako da njihovi roditelji za većinu nikad nisu saznali.
U psihologiji se razlika između stavova i ponašanja, dva stava, ponašanja i emocija zove kognitivna disonanca. Osjećam da to nije dobro za moje dijete, ali nemam argumenata da mu to branim. Strah da će se nešto ružno desiti paralizira me, a ne mogu obraniti moj stav da je drogiranje štetno. Rješavam problem tako da ga procjenjujem manje štetnim. Što onda radim kod psihologinje koja se bavi ovisnostima? Činjenica da mi se moje dijete povjerilo znači da otvoreno razgovaramo, da imamo dobar odnos? Zašto onda činim ustupke koji su u disonanci s mojim stavovima i osjećajima? Zašto kalkuliram što trebam napraviti da se stvari ne bi pogoršale? Što ako pokušam nešto zabraniti i on se u potpunosti otme kontroli? Nije li ponašanje na koje nemam izravan utjecaj, a koje nastojim posredno kontrolirati, već situacija koja me čini žrtvom?
Kad sam imala priliku razgovarati sa sinovima ovih majki, potvrdilo se ono što sam očekivala – ono što su majke znale bio je tek vrh ledenog brijega, tih nekoliko puta bilo je mnogo više puta, a droge mnogo raznovrsnije od onog što su one znale. ‘Povjeravanje’ majci omogućilo im je veći komoditet u upražnjavanju rizičnog ponašanja koje nisu morali skrivati i koje su financirali novcima roditelja.
Imam omiljenu metaforu kojom nastojim majkama objasniti prirodu odnosa kakavog imaju s djecom. Kao dijete, čuvala sam krave na ispaši ljeti kod bake i djeda u Lici. Mi čobani dobili bi uputu da krave ne smiju otići u polje djeteline ni pod koju cijenu. Nisam shvaćala zašto je to tako bitno i često sam kravama brala stručke djeteline i davala im da se ‘počaste’. Onda se desilo da je susjedova krava otišla u kvar. Nadula se, i do dolaska veterinara, cijelo selo se skupilo u štali nastojeći joj pomoći da se oslobodi zraka. Vladala je panika, susjeda je plakala, krava se jedva izvukla od posljedica ‘gozbe’.
Adolescenti vrlo dobro znaju kad se odluče na konzumaciju droga da idu u ‘kvar’. Kako god racionalizirali ovo ponašanje („svi to rade“, „kanabis se koristi u medicinske svrhe“, „pa taj se lijek može kupiti u ljekarni“), obično su upućeni (no možda ne i dovoljno educirani) da se radi o ponašanju koje nosi zdravstvene i rizike povezane s kršenjem zakona. Povjeravanje roditelju koji ih je do tada mnogo puta zaštitio, lišava ih velikog dijela odgovornosti – „ti si znala“. To rješava njihovu kognitivnu disonancu između ‘baš mi je lijepo’ i ‘radim nešto opasno’. Roditelj koji je mnogo puta do tada držao zaštitnu mrežu ispod njihovog žongliranja na žici panično pokušava to napraviti i sada, osiguravajući im novac (da ne kradu) i prostor (da se ne izlažu rizicima).
No, sada se radi o rizičnom ponašanju u kojem ih ne mogu zaštititi. Djelovanje droga nepredvidivo je što se tiče zdravstvenih i psihičkih posljedica. Zaštiti adolescenta dajući mu novac i prostor može dovesti do još intenzivnijeg drogiranja, baš kao i činjenica da roditelj zna – i ne suprotstavlja se! Poruka koju u ovom slučaju šalje (ili misli da šalje) bila bi „dobro, ali nemoj puno”, a ono što adolescent percipira je „to je OK, ja te štitim“.
Današnji adolescenti su djeca dječjih i prava na samozastupanje. Vlastitu vrijednost percipiraju od najranijeg doba i zahtijevaju biti uvaženi u svojim potrebama. Kako prava i odgovornosti ne idu uvijek jednakom brzinom zajedno, često se dešavaju situacije u kojima njihovi zahtjevi za ostvarivanjem prava galopiraju dok spremnost prihvaćanja odgovornosti kaska i kasni. Ako imaju dobro funkcionirajuće roditelje, nemaju percepciju da bi ih na bilo koji način trebali zaštititi od tjeskobe povezane sa sudjelovanjem u odrastanju. Budući da roditelj ne može izravno utjecati na ishode izbora koje oni rade, može samo tjeskobno iščekivati hoće li oni znati upravljati svojim ponašanjem i donositi samozaštitne odluke. Adolescent koji se osjeća zaštićen u svojim rizičnim izborima uz omnipotenciju tipičnu za ovu razvojnu fazu, neće biti u stanju sam regulirati svoje ponašanje. Kad uđe u djetelinu neće misliti o tome koliko je može pojesti, a da uz to ostane živ. Dogovorio se s čobanom da je to OK.
Generacije današnjih roditelja koji nisu mogli svojim roditeljima povjeriti svoja rizična ponašanja regulirale su se možda najviše strahom od posljedica kršenja roditeljskih zabrana, razočaranjem koje bi mogli doživjeti roditelji ako saznaju istinu, sramom zbog nepromišljenih odluka. Zdravstvene i moguće zakonske posljedice onda, kao i sada, apstraktna su građa za adolescenta dok ne postanu iskustvo. Stoga, jasan stav i poruka u vezi s konzumacijom droga od strane roditelja, jedini je zaštitni čimbenik u ovom slučaju, koliko god to naizgled narušavalo odnos.
Naposljetku, što bi bio dobar odnos sa djetetom adolescentom u ovom slučaju? To da preuzme u potpunosti odgovornosti za svoje ‘izlete u djetelinu’, ako ih već mora biti. Da poštuje vaš zarađeni novac, vašu potrebu za mirom da biste ga mogli zaraditi za njegove i svoje potrebe i sigurnost vašeg zajedničkog doma, budući da je davanje prostora na korištenje za konzumaciju droga kazneno djelo.
