Nedavno mi je majka jedne moje učenice, čije zaštitničko ponašanje – po mom mišljenju – čini mladoj djevojci značajne štete, ponosno rekla: „ja sam od onih roditelja čija je deviza – moje dijete, moj život!”, misleći da je time objasnila svoje vrijednosti potpune posvećenosti djetetu. U hipu sam joj odgovorila da bih više voljela da joj je deviza „moje dijete, njen život“, želeći joj time dati do znanja da je njeno posvemašnje uplitanje u sve što se tiče njene kćeri i odnosa koje ima sa svojim socijalnim okruženjem pogubno u smislu razvoja djeteta, njenog samopoštovanja, učenja životnih i socijalnih vještina te suočavanja sa stresom.
Pišući ovaj tekst, upitala sam kolegicu što je za nju odgovorno roditeljstvo, a ona je bez razmišljanja rekla da joj je bilo jako drago kad je njezina majka poslije pedesete upisala tečaj stranih jezika i dobila dvotjednu stipendiju da posjeti Veneciju i usavršava se u talijanskom. Kolegica je tada bila srednjoškolka, te je ta dva tjedna zamijenila majku na poslu što joj nije bilo lako, ali je bila ponosna na nju jer je učinila nešto za sebe, svoje zadovoljstvo i svoj razvoj. Nedvojbeno je kako dobro i odgovorno roditeljstvo nosi sa sobom odricanje od mnogo toga što bi, da nismo roditelji, sebi priuštili.
Na početku ovog puta željni smo otići u WC sami, spavati, razgovarati s odraslim osobama, pojesti obrok koji se ne kuha samo deset minuta, biti samo malo manje anksiozni u pogledu njihove sigurnosti… Postupno, s rastom njihove autonomije, vraća se i naša – iako je zabrinutost za dobrobit naše djece naš stalni životni suputnik.
Sjećam se prve misli koju sam imala kada sam u rodilištu primila u naručje moju bebu: „Moja glava više nikad neće biti moja glava, u njoj će uvijek biti ona.“ Uvijek su me užasavali izbori iz kojih nema povratka, gdje se ne možeš predomisliti. Da sam je onog trenutka dala na usvajanje, ona bi uvijek ostala u mojoj glavi. Da li to znači da mene više nema, ili ne treba biti? Čovjek koji ne može otići sam u WC dvije, tri godine teško da će se prepoznati sa svojom novom zahtjevnom ulogom i da će razabrati nešto značajnije od svog prethodnog života ili nešto značajnije u svom sadašnjem životu što nije posvećeno podizanju djeteta.
Razvojno, dijete se postupno odvaja, a roditelj koji ne prati potrebe djeteta ili ih krivo tumači, ostat će prikovan u prvotnoj poziciji. Njegova pretjerana briga, potreba da nadomjesti dijete u njegovim razvojnim zadaćama, da ga zaštiti od svih koji na njega imaju kakav zahtjev, činit će kontinuiranu štetu do mjere invalidiranja. Pretjerano zaštićena djeca nemaju samopouzdanja, nisu se imala priliku izboriti za sebe, bespomoćna su i depresivna. Pretjerano zaštitnički roditelji u kontinuiranom su stanju stresa.
Njegova anksioznost postaje neizdrživa ako nemaju osjećaj kontrole nad onim što se tiče njihovog djeteta.
Nemogućnost roditelja da slijedi razvojne potrebe djeteta i kontrolira anksioznost povezanu s djecom, često se sreće u životnim pričama ovisnika o drogama. Za to obično postoje neki razlozi. Kao u priči iz crtanog filma Potraga za Nemom gdje Nemov otac ima traumu gubitka ostatka obitelji i u potpunosti se posvećuje jedinom preostalom članu, sinu koji uz to još ima i jednu kržljavu peraju pa ne pliva baš dobro kao druge ribice, roditelji razvijaju ovu brigu iz neke isprva realne potrebe ili doživljene traume. Netko nije mogao dugo zanijeti, ili je umrlo dijete prije ovog djeteta, nekome je dijete bilo u djetinjstvu ozbiljno bolesno… Drugi su uočili ‘malo kržljaviju peraju’ i odgovorili na tu potrebu postajući ‘supstitucijska peraja’, na momente peraja morskog psa za sve one koji bi se usudili uključiti se u socijalnu mrežu zaštićenog djeteta. U mnogim slučajevima početni razlog zbog kojeg je započelo pretjerano štićenje odavno više nije prisutan, ali je dijete slabije funkcionalno kao ‘jatrogeni efekt’ roditeljske brige. Ono što je trebao biti lijek, postaje otrov ako se koristi kada to više nije potrebno.
Postavlja se pitanje čija je potreba ova potpuna posvećenost? Ako je roditelji ne koriste za emocionalne ucjene i time dodatno štete djeci, šalju poruku da je roditeljstvo samo ‘dolina suza’, gdje prestaje vlastiti život, a ne počinje njegovo obogaćivanje. Odgovorno roditeljstvo je ne zaboraviti da smo svojoj djeci model i da će ona iz našeg života crpiti inspiraciju za svoj.
Naš život i naš odnos prema sebi postavljaju standarde kojima će i oni težiti u životu.
