Bio je jedan period prije nekih desetak godina gdje sam u kratko vrijeme nekoliko puta čula iste primjedbe na račun odgovornosti roditelja za neke aberantne pojave kod mladih. Posljednja je bila iz usta mlade školske psihologinje koja je spremno dijagnosticirala probleme mladih prebacujući lopticu roditeljima. Prva je bila u Italiji, na jednom stručnom skupu o širenju zlouporabe kokaina. Logika bi rekla da su roditelji međunarodni problem. Silno sam se naljutila u navali ‘klasne svijesti’.
Tko su ti imaginarni roditelji sa svom krivnjom ovog svijeta?
Oni koji trebaju stajati ispred televizora i cenzurirati gluposti koje mediji prenose? Oni kojima struka sugerira da do treće godine puštaju djecu u svoju postelju jer im to smanjuje stres? Oni koji trebaju zaraditi brdo novaca radeći po cijele dane više poslova da bi njihova djeca imala sve što standardi nalažu? Oni kojima odgojiteljice u vrtiću prijete Centrom za socijalnu skrb ako dođu po djecu poslije 16:30, a deklarativno djeca mogu ostati do 17:00 sati? Oni koji bi trebali zbrinuti svoje stare roditelje bez ikakve pomoći, u društvima s nepostojećim servisima za treću dob ili s uslugama koje im materijalno nisu dostupne? Oni koji nemaju više nikakvu sigurnost radnog mjesta i radničkih prava, pa permanentno žive u strahu za svoju egzistenciju?
Gdje je odgovornost drugih? Gdje je društvo, zajednica? Gdje su profesionalci, odgajatelji, nastavnici? Gdje je odgovornost onih koji kreiraju kulturu ophođenja i političku kulturu svojim nebuloznim istupima u javnosti, agresijom, vrijeđanjem, nepoštivanjem osnovnih ljudskih vrijednosti? Gdje su svi oni kojima je profit važniji od svega, i od vlastite djece, a kamoli vaše? Da ne nabrajam dalje. U svakodnevnom diskursu malo je onih koji će se osvrnuti na sve utjecaje koji formiraju djecu i mlade. Lakše je uprijeti prstom u neku skupinu preveliku da bi se pojedinci s njom identificirali a da pri tom ne bi mislili da se tu radi o ‘nekim drugima, ne o meni’.
U ekološkom pristupu Psihologije zajednice razmatraju se kompleksni odnosi osobe i njenog ambijenta, kao i načina na koji sve zajednice kojima osoba pripada utječu na njezino ponašanje. Razvojni psiholog, Urie Bronfenbrenner, govori o ekologiji razvoja kako bi ukazao kako razvoj djeteta ne može biti shvaćen samo kao biološki, urođeni ili psihogenetski faktor, niti može biti razmatran kao rezultat odgojnih i obrazovnih unaprijed definiranih intervencija. Kognitivni i psihološki razvoj se odvija u odnosu na referentni simbolički, kulturalni, institucionalni i relacioni sistem djeteta. Što to znači? Dijete je dio različitih sistema (polja) koji su međusobno povezani i isprepleteni. Bronfenbrenner govori o 4 sustava/konteksta kategorizirana prema intenzitetu i neposrednosti utjecaja na dijete. Ovi su konteksti u međusobnom odnosu sličnom ruskim Babuškama.
Djetetov razvoj plod je recipročnog odnosa između djeteta i ambijenta.
Prvi, mikrosustav (obiteljski, školski, prijatelji) , sadrži najbliskije i direktne odnose. Drugi, mezosustav sadrži više mikrosustava, socijalnih konteksta u međusobnoj interakciji, u kojima dijete sudjeluje direktno i na aktivan način. Treći, egzosustav, uključuje veće socijalne strukture – institucije društva – kao što su mediji, javne agencije, dostupne socijalne, zdravstvene i pravne usluge i slično. I ovi su konteksti međusobno povezani, kao, primjerice, obiteljski život i posao roditelja. Utjecaj egzosustava na pojedinca nije izravan, već se on očituje preko utjecaja na niže razine sustava. Posljednja razina, makrosustav, odnosi se na utjecaje nekog društva u cjelini, kao što su zakoni i uredbe na razini države, kao i nepisana kulturološka pravila, vrijednosti i običaji. Uvjerenja – znanja, resursi, životni stilovi, mogućnosti – i ponašanja koja su karakteristična za makrosustave, prenose se iz generacije u generaciju putem socijalizacije.
Sada sam nastavnica u školi i razrednica. Trebam li zaključiti da učenici koji me pitaju kome i koliko treba platiti da se dobije dvojka iz nekog predmeta imaju korumpirane roditelje? U više sam se navrata u svom roditeljstvu susrela s utjecajima koje nikako nisam mogla pripisati sebi, a koji su formirali moje dijete, od onog kad je došla iz vrtića rekavši da će nominirati neku curicu. Mi nismo gledali Big brother, pa mi je poduže trebalo da shvatim da će nekog nominirati za izbacivanje iz kuće. Jednom je iz vrtića donijela naljepnicu s brojem plavog telefona za zlostavljanu djecu i zalijepila ju na kućni telefon. U nekoliko je navrata posegnula za telefonom nakon što nije uspjela doći do onoga što je htjela kako bi me prijavila za zlostavljanje. Nisam joj branila. Rekla sam samo da mora tetama ispričati priču od početka, oko čega smo se sukobile i što se sve desilo. Nakon toga je spuštala slušalicu. U prvom razredu osnovne škole moje je dijete zaustavilo majku svoje školske kolegice i zamolilo ju da upozori svoju kćer da ju ne prekida dok govori jer ju to jako smeta. Takvu asertivnost i samozastupanje ja jedva da i danas imam. Negdje u trećem razredu osnovne škole, nakon čitavog popodneva u kojem se ponašala bezobrazno i bahato, u suzama mi je prigovorila da bih ja kao psiholog trebala znati da kad se ljudi ponašaju bahato, obično postoji nešto što ih tišti. Slijedila je ispovijest o nekoj dobivenoj trojci s kojom nije bila zadovoljna. Dakle, znala je da je bila bahata i da se to tako zove. Drugo, znala je za prijenos agresije iako nije znala da se to tako zove. Ja je to nisam naučila već je slušala u školi preventivni program razvoja životnih vještina i primijenila ih isto poslijepodne. Nisam joj odgovorila kao psiholog. Posegnula sam u riznicu iskustava i odgovorila joj kako bi odgovorio moj otac (za čije ‘odrobijat ću te’ bi danas ‘robijao’), učeći je još jednu životnu vještinu: „ako nekom staviš prst u oko, očekuj da će ti odvaliti šamar, a tek te poslije možda pitati što te tišti.“ Ono što sam prešutjela, a u sebi pomislila, bilo je: „najvjerojatnije je da ni neće.“
