Mnogo prije no što sam postala majka, prijateljica mi je rekla rečenice koje su mi se kasnije vraćale u sjećanje nebrojeno puta: „odluka da se ima dijete, odluka je svakog roditelja ponaosob. Svak odlučuje za sebe da će imati dijete, što znači da će biti roditelj pod svim mogućim okolnostima koje se u životu mogu složiti.“ U zanosu romantične veze nekad se javlja želja za djetetom kao krunom veze; zajednički projekt koji vezu treba učvrstiti ili očuvati. U neka prošla vremena, kad su partnerske veze iz niza razloga bile solidnije i dugotrajnije, ova raširena imaginacija o tome kako, kada i zašto se generira ideja o potomstvu nije nanosila veću štetu. Djeca su rasla s oba roditelja i onda kada je iz njihovog odnosa iščezla strast, iz mnogih i ljubav, a osjećaj dužnosti i odgovornosti činio je obiteljski ambijent još uvijek dovoljno dobrim okruženjem.
Danas, kad govorimo o svakom trećem ili , ponegdje, svakom drugom braku koji završava rastavom, ova odluka treba biti osobna, duboko promišljena i krajnje odgovorna. Donesena ‘na hladno’, u iskrenom razgovoru sam sa sobom, bez “hoću ako… i pod uvjetom da…”.
Neke psihološke teorije govore o tome kako život temeljen na vrijednostima koje su podložne preispitivanju i promjeni omogućuje našoj energiji da slobodno cirkulira, što nas čini živima i mentalno zdravima, dok život temeljen na tabuima, neprikosnovenim naredbama čiji smisao ne razumijemo i ne smijemo ih dovoditi u pitanje, stvara patologiju. Ako su međusobna ljubav i poštovanje naša vrijednost onda kada one više ne postoje u našem partnerskom odnosu, nećemo nastaviti taj odnos. Ljudi koji žive po tabuima ne rastaju se, netko nekog u toj priči zlostavlja ili ubije.
Međutim, živjeti u skladu s vlastitim vrijednostima, a ne naslijeđenim tabuima nije nimalo komforno jer zahtjeva odlučivanje i prihvaćanje odgovornosti za odluke koje smo donijeli. Donijeti odluku često znači i odreći se nečega čega se nerado odričemo. To je sve samo ne ugoda. Za to je potrebna zrelost i umijeće nošenja s frustracijom. Kad odlučimo biti iskreni ne činimo to pod uvjetom da svi oko nas budu iskreni, kad u svom životu valoriziramo poštenje ne uvjetujemo to zahtjevom da svi oko nas budu pošteni.
Donijeti odluku po pitanju potomstva podrazumijeva sve navedeno. To je vrijednost, a ne tabu. Ne moramo imati djecu, i ta odluka može biti naša vrijednost. Možda ćemo zbog nje biti osuđivani s nečije strane, ali ćemo sami sa sobom biti dobro ako je to u skladu s našim potrebama i osjećajima.
Ako se na potomstvo odgovorno odlučimo, onda ‘u paketu’ ove odluke prihvaćamo i sve varijante roditeljstva koje nas mogu zadesiti iako smo zamišljali nešto sasvim drugo u našoj idealnoj slici nalik božićnoj Coca-Colinoj reklami. Možda ćemo biti jednoroditeljska obitelj i zbunjivati se treba li dijete hrabriti da se spusti sanjkama niz brijeg ili ga spriječiti da ne bi palo i povrijedilo se. Možda ćemo se naći u prepirkama s bivšim partnerom.icom oko toga tko je bolji roditelj, pa nizati besmislene primjere tko je stavio djetetu kapu kad je bilo vruće ili nije kad je bilo hladno, kasnio s povratkom djeteta ili mijenjao dane susreta kako mu je bilo komotnije. Stvari koje oni parovi koji se još uvijek zajedno bude rješavaju ko’ od šale i prepričavaju kao dogodovštine s prijateljicama na kavi.
Možda ćemo se kiselo nasmijati vjerojatnosti ponovne udaje kao samohrane majke poslije četrdesete, koja je manja od vjerojatnosti da će nas pogoditi grom.
Donijeti odluku koja se tiče roditeljstva kao vlastiti odabir i vrijednost, olakšava nošenje sa svim onim što to podrazumijeva, iako nismo u trenutku donošenja odluke bili svjesni što nas sve čeka. Pomaže da se usredotočimo na našu ulogu i njene prioritete, da razumijemo vezu s drugim roditeljem našeg djeteta i onda kad je naš partnerski odnos s njim gotov. Zajedničko dijete učinilo nas je rođacima, a to je po svojoj prirodi odnos koji ne odabiremo slobodno, ali ne možemo ga ignorirati čak ni kad nije praćen bliskošću i simpatijom.
Posebno zato što postoji netko koga neizmjerno volimo, a kome je ta osoba od životne važnosti.
