S obzirom na to što sve utječe na formiranje naše djece, pitamo se što je onda u našoj moći, osim toga da budemo najbolja osoba koja možemo biti – i kao takva model za naše dijete?
Možemo li izbjeći da pogriješi, loše odabere, poklekne, preda se? Ne možemo. Međutim, možemo mu u formativnom razdoblju dati alate da može ‘popraviti’ pogrešne izbore u životu, vjeru da može bolje i više, snagu da se oporavi. Osnovni alat za to je ljubav, ali kakva? Odgovorno roditeljstvo podrazumijeva odgovornu ljubav.
Ona ne vodi računa samo o tome što je ugoda i izbjegavanje boli za onoga koga volimo, već vodi računa i o drugima s kojima voljena osoba ulazi u odnose. Ona podrazumijeva podršku i utjehu onome koga volimo u nelagodi i boli koju iziskuje svladavanje razvojnih zadataka. Podrazumijeva i vrijednosti koje nije uvijek lako slijediti.
Jednom sam u terapijskoj zajednici razgovarala s izvjesnim Stipom koji mi je ovako opisao ljubav svoje majke prema njemu: „da tu sad leži čovjek kojeg sam ja ubio, moja bi majka rekla ‘nije to bio moj Stipe’.” Ja sam mu na to odgovorila: „da sad tu leži čovjek kojeg nisam ubila, moja bi majka rekla: “možda ga je ubila moja kćer, vjerojatno nije htjela, ali…“.
Istina je da Stipe nije gubio vrijeme u životu tražeći potvrde da ga je majka voljela, no nije ga naučila da se bori kako bi zavolio sebe.
