Da se poslužim kulinarskom metaforom, odgoj je poput maneštre koja dugo krčka u loncu, najbolje na umjerenoj vatri. Brojni su recepti od kojih ćemo napraviti vlastitu, prema onome što uspijevamo nabaviti, vlastitom ukusu i ukusu onih za koje kuhamo, sastojcima kojima raspolažemo… Naravno, odabir je glavnih namirnica od velike važnosti za konačan rezultat, kao i naše vještine i strast koju unesemo u kuhanje. To bi bili oni utjecaji na odgoj koje nalazimo u literaturi: roditelji (njihovo djetinjstvo, osobnost, životna iskustva), utjecaji povezani s djetetom (osobnost, red rođenja i spol/rod djeteta) i utjecaji šireg društvenog konteksta (kultura, religija, društvo u cjelini).
Može se reći da od ove tri skupine čimbenika, na onu koja se tiče nas samih, kao roditelja, imamo najveći utjecaj. Ne možemo birati vlastite roditelje i s njima povezana iskustva, mijenjati prošlost ili događaje koji su nas obilježili, ali možemo o svemu što nas je izgradilo razmišljati, razgovarati, bolovati i odbolovati, slagati i preslagivati, dok svi dijelovi slagalice ne sjednu na svoje mjesto. A s tog mjesta ide se i dalje! U nove odnose – koji će za nas biti dobri i hranjivi, kroz koje ćemo dobivati i davati u uvjerenju ‘da vrijedimo i da je svijet dobar’. Oni sretnici koji su svoj život započeli s tog stajališta, nastojat će održati ovaj standard u odnosima s drugima, osobito s onima do kojih nam je najviše stalo. To je prvi naputak kako biti dobar i odgovoran roditelj: truditi se cijeli život biti dobar i odgovoran čovjek!
Druga skupina utjecaja na način na koji ćemo odgajati naše dijete je samo dijete i njegove karakteristike. Tek kad su u pitanju neke situacije koje izlaze iz gabarita uobičajenog, postajemo svjesni posebnosti potreba i zahtjeva koje imamo ispred sebe. Primjerice – kad je dijete jako živo, učestalo se povrjeđuje, ima neki razvojni problem, bolest, mentalno je nedovoljno razvijeno – ili je pak nadareno. U gabaritima uobičajenog, često nismo svjesni karakteristika osobe s kojom smo u odnosu, pa ni vlastitog djeteta. Nesvjesno se njima prilagođavamo u nastojanju da upravljamo odnosom prema ciljevima koje smo si, više ili manje svjesno, postavili. U ovoj našoj uzajamnoj igri prilagođavanja, ne bi bilo greške kad bismo imali ‘slobodan um’. Slobodan od očekivanja, algoritama u koje smo ugurali složeni svijet koji nas okružuje kako bi se u njemu nekako snašli.
Moje je dijete bilo punašno u djetinjstvu i bilo mi je poprilično teško nositi ju. Jedva sam čekala da prohoda! Kad je prohodala, izašle smo i ja sam ju spustila na stazu, okrenula se i krenula prema dućanu u uvjerenju da će ona poći za mnom. No ona se okrenula na suprotnu stranu i krenula svojim putem… Kad sam to spazila, ostala sam nekoliko minuta u šoku. Nije me šokiralo što je krenula drugim putem, nego koliko je bilo čvrsto moje očekivanje da će ići za mnom kao dobro odgojen psić (vjerujem da je već tada nekako znala da može krenuti u avanturu i da ću je ja slijediti).
Ovo, naizgled banalno iskustvo, bilo je za mene nešto poput terapijske pričice koje bi se prisjetila u brojnim situacijama kada je izbor mog djeteta bio drugačiji od onoga što bih izabrala ja. Mi nismo isto, nismo iste i to je u redu.
Utjecaja kulture još smo manje svjesni. Kultura i svijet koji nas okružuje u stalnoj su mijeni. Naši stari ‘algoritmi’, koji su nam pomagali da se osjećamo u kontroli u svijetu koji nas okružuje (ako je ovo tako, onda je…) neprestano se moraju prilagođavati promjenama, a naše ideje o sebi i drugima stalno preslagivati. Ako se vratimo na prethodnu metaforu o odgoju kao maneštri, na konačan će ishod utjecati voda kojom ju podlijevamo, vrsta drveta kojom ložimo vatru, zrak u okruženju u kojem kuhamo i bezbroj drugih okolnosti koje istančana nepca mogu prepoznati.
Oni koji imaju više djece od kojih jedno bude ‘super’ uspješno a drugo ‘super’ neuspješno, često kažu da su činili iste stvari s oboje, a da su rezultati neshvatljivi. To isto kažu oni koji često kuhaju maneštre koje svaki put ispadaju drukčije. A činilo se da je postupak isti. To ‘isto’ vjerojatno i nije bilo isto, djeca nisu ista, možda ni utjecaji okoline nisu bili, a ni mi sami nismo isti u dva različita trenutka života.
