Iako često nije izgledalo tako, dugo me u životu pratila potreba da moj uradak bude savršen. Najbolji mogući. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim kako ‘najbolji mogući’ i ‘za mene najbolji mogući’ – nije ista stvar. Još mi je duže trebalo da prihvatim da je u redu to što moj najbolji mogući uradak nije ujedno i apsolutno najbolji mogući! Kad to nije bilo tako, krivila sam se što se nisam više trudila.
Naravno da mi ova sadašnja svjesnost nije bila dostupna dobar dio života, iako sam i prije majčinstva bila u prilici susresti se s teškoćom prihvaćanja vlastitih ograničenja. A čovjek koji ne prihvaća vlastita ograničenja nije u stanju zaštiti samog sebe. U želji da izjednačim vlastitu izvrsnost s apsolutnom izvrsnošću, znala sam se pretvoriti u okrutnog goniča robova tjerajući se preko granica vlastite dobrobiti.
Mislim da je ova moja karakteristika nekako proizašla iz odnosa s mojom majkom koju sam doživljavala zahtjevnom. No, ona je i u odnosu na sebe bila isto toliko zahtjevna. Iako mi je ta zahtjevnost uglavnom pomogla da stignem gdje sam željela stići, patnja koja ju je pratila zabrinjavala me u periodu majčinstva. Što ako budem prema svom djetetu onakva kakva sam znala biti prema sebi? Što ako budem tražila previše, ako ne prepoznam njena ograničenja, što ako budem uzrok njene patnje?
Daleko je teže ‘pročitati’ sebe nego druge. ‘Uhvatiti se’ u nekom ponašanju koje smo htjeli izbjeći, kontrolirati ga. Za to je potrebno pustiti druge ljude blizu i slušati što nam kažu kako bi dobili potreban insight i shvatili da radimo to što radimo, očekujemo to što očekujemo. Što je naše dijete mlađe, to je naš problem promatrati ga kao ‘drugog’ od sebe veći.
U periodu odvikavanja od pelena koji je, kao i druge razvojne faze – proces, moje se dijete jednom prilikom kad smo došli u vrtić upiškilo. Nismo imali pelenu i ja sam se izvinjavajući odgojiteljici rekla s iskrenim čuđenjem i sramom što nam se desilo. Odgojiteljica mi je odgovorila: „a što bi vi htjeli, da ima diplomu?“. Iako grub, ovaj me odgovor prizvao svijesti o mom nerealnom očekivanju da će onog dana kad joj skinem pelenu ona perfektno odraditi zadatak i svaki se put prisjetiti da pita za WC. Bila sam zahvalna na ovoj intervenciji. To ne znači da više nikad nisam ponovila istu grešku, ali znači da sam prije i lakše ‘ubrala’ da ju radim.
