Autorica: Sanja Filipović, dipl.psih.,prof.
Terapijska zajednica je minijaturno društvo čiji korisnici i osoblje u ulozi facilitatora obnašaju različite uloge i pridržavaju se jasnih pravila usmjerenih poticanju procesa promjene kod korisnika. Samopomoć i uzajamna pomoć stupovi su terapijskog procesa u kojem korisnici snose odgovornost za postizanje osobnog rasta, realizaciju smislenog i odgovornog života, poštivanje dobrobiti zajednice. Program je dobrovoljan i korisnici ne mogu biti u njemu zadržani silom i protiv svoje volje (Ottenberg et al., 1993, str. 51–62, prema Vanderplasschen W., 2014.)
Osobito mi je draga definicija terapijske zajednice kao „liječenja odnosom“ koju je dao jedan talijanski psihijatar, poznat po upotrebi ove metode u radu s osobama s mentalnim bolestima (Massimo Mara). U terapijskoj zajednici osoba je kontinuirano u odnosu s drugima. Pritom se ne radi o površnim, nezainteresiranim razmjenama, već se potiče autentičan odnos u kojem se osobe doista vide, čuju i razmjenjuju važne stvari. Biti u odnosu osobi omogućuje da ponovno uđe u ‘razvojnu matricu’, budući da se od početka života psihički razvijamo prvenstveno kroz odnose s drugima.
Metoda terapijske zajednice nije ograničena samo za tretman ovisnosti. M. Jones osnovao je prvu terapijsku zajednicu u psihijatrijskoj instituciji u Engleskoj 1952. godine, s ciljem poticanja učešća i odgovornosti pacijenata u upravljanju psihijatrijskom ustanovom u kojoj su boravili. Prvu terapijsku zajednicu za ovisnike osnovao je jedan bivši alkoholičar, Chuch Dederich, 1958. godine u Kaliforniji, SAD. Zvala se Sinanon. Dvije su velike novosti koje je Dederichov pristup donio: samopomoć između jednakih osoba koje su bile ili jesu u problemu te mogućnost vertikalnog napredovanja u hijerarhiji zajednice za članove koji su postigli određene rezultate. U prvim terapijskim zajednicama nije bilo stručnog osoblja, već su ih vodile osobe koje su i same imale problem. U Europi su se terapijske zajednice za ovisnike.ce proširile 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća kao alternativa psihijatrijskom tretmanu koji se pokazao neučinkovit u liječenju ovisnosti.
Boravak u zajednici u kojoj se slijedi terapijski program, podrazumijeva i prekid odnosa sa supkulturama, kontekstima i osobama povezanim s konzumacijom psihoaktivnih sredstava. Smanjuju se i kontakti s vanjskim svijetom u svrhu povezivanja s grupom u terapijskoj zajednici koja je ujedno glavni terapijski instrument. Grupa je ogledalo, ali i kontekst učenja i mijenjanja: stavova, ponašanja, vrijednosti.
Potpuna apstinencija (drug free) i izbjegavanje bilo koje farmakološke potpore karakteristika je pokreta terapijskih zajednica do sredine 90ih. Tada je i razvoj terapijskih zajednica usporen radi problema s karizmatskim vodstvom u nekim od njih, nedostatka dokaza o učinkovitosti tretmana te tendencijama u društvu za ukidanjem institucionalne skrbi. Uspjesi koji su karakterizirali ove programe ubrzo su postali mit prema kojemu je terapijska zajednica svemoguć odgovor na sve situacije ovisnosti i sve osobe s problemom ovisnosti. Realnost je demantirala mit, a potrebe ovisnika i njihove individualne razlike promijenile rigidnu politiku i status terapijskih zajednica, tako da danas postoje različite intervencije rezidencijalnog i dnevnog tipa u kojima se osobama s problemom ovisnosti pomaže na način koji je za njihove potrebe, želje i ograničenja primjeren. Ono što ostaje zajedničko ovim različitim terapijskim intervencijama je da su učinkovite onda kada uspiju kreirati ambijent zdravih i poticajnih odnosa i podrške osobama koje traže pomoć.
